Sijepa ljubav majke prema svom djetetu, glupi, slijepo ponos oca, uobraženog oca na sina jedinca, šturo neobuzdano stremljenje za adiđarima i zadivljenim pogledima muškaraca kod neke mlade, sujetne žene, svi ovi nagoni, sve ove djetinjarije, svi ovi priprosti, budalasti, ali neobično snažni, toliko životni i silno prodorni porivi i požude za Sidartu više nisu bili djetinjarija, vidio je da ljudi radi njih žive, radi njih stvaraju neizmjerna čuda, putuju, vode ratove, neizmjerno pate, neizmjerno trpe, pa je zbog toga mogao samo da ih voli, vidio je život, životvornost, ono nerazrušivo u svim njihovim strastima, u svim njihovim djelima. Ljudi su bili dostojni ljubavi i divljenja u svojoj slijepoj odanosi, snazi i žilavosti. Ništa im nije nedostajalo, posvećeni i mislioci su bili samo malko ispred njih, imali su samo jedno jedino sićušno preimućstvo: svijest, svjesnu misao o jedinstvu svega živog. U izvjesnim časovima Sidarta bi, štaviše, posumnjao, treba li to saznanje, tu misao ocijeniti tako visoko, nije li samo možda i to djetinjarija misaonih ljudi, misaono djetinjih ljudi. U svemu drugom su ljudi iz svijeta bili ravni mudracu, često i daleko nadmoćniji, kao što i životinje, u svom upornom, nepokolebljivom izvršavanju onoga što je potrebno, u izvjesnim trenucima na izgled imaju nadmoć nad ljudima.
( Hermann Hesse )
[ Siddhartha ]
www.QuoteSweet.com